16 dana aktivizma: Milica Veljković – Osobe sa invaliditetom su na margini i nemaju prilike da se socijalizuju

Povodom 3. decembra Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom na Zoomeru razgovaram sa aktivistkinjom za prava osoba sa invaliditetom i novinarkom „Radio televizije Vojvodine“ Milicom Veljković. Nakon što je sa 16 godina preživela pokušaj suicida, Milica se kreće uz pomoć invalidskih kolica.

Kako izgleda život osoba sa invaliditetom, koje su prepreke u svakodnevnom životu sa kojima se susrećete?

Život osoba sa invaliditetom često deluje kako nekakav neprestani izazov i suočavanje sa socijalnim barijerama, sistemskim i onim fizičkim – ponekad dozvolim sebi da to predstavim bliskim ljudima kao nivoe video igre, koje prevazilazim vrlo uspešno. U stvarnosti, ako ne govorim o sebi, odnosno aktivnom pojedincu, situacija je krajnje poražavajuća.

Negde na samom početku pandemije, u zajednici osoba sa invaliditetom moglo se čuti kako je izolacija bila sastavni deo naših života i pre korone

Milica Veljković

I dalje osobe sa invaliditetom nisu na pravi način prihvaćene i ne prepoznaju se kao ravnopravni članovi našeg društva, ostaju na margini, u svojim domovima, bez prilike da se socijalizuju, često i školuju, nađu posao ili da se jednostavno bave stvarima koje ih zanimaju. Kada podrška izostane u okolini i sve ostane na članovima porodice, život postane težak, a takva borba ume da umori i one najhrabrije.

Kakav uticaj je pandemija korona virusa imala na život osoba sa invaliditetom? 

Negde na samom početku pandemije, u zajednici osoba sa invaliditetom moglo se čuti kako je „izolacija bila sastavni deo naših života i pre korone“ i mislim da ta rečenica na jedan potresan način sažima kakav je uticaj pandemija imala. Osim toga, mnoge osobe iz zajednice spadaju u rizične grupe, kada govorimo o oboljevanju od virusa COVID-19, pa je dodatno strahovanje za život doprinelo da se ne osećaju sigurno i da se kao i veći deo populacije plaše neizvesnoti, odnosno šta bi svaki novi dan mogao da donese.

Uvek je predlog uključivanje u zajednicu, informisanje, edukacija, volontiranje – na taj način se senzibilišemo i činimo male korake ka ljudima koji su onemogućavani i osnažujemo ih. Na ovaj način i naše društvo popravljamo i stvaramo sigurno mesto, i svet gde su ljudi podržavajući i gde se poštuje autentičnost svakog pojedinca.

Milica Veljković

Kako se diskriminacija, stigmatizacija i predrasudesakojima se susreće zajednica ljudi kojoj pripadaš odražava na vaš život i vaše mentalno zdravlje i šta je prema tvom iskustvu osnov za takvo ponašanje ljudi?

Imala sam priliku da razgovaram sa jednom mladom osobom sa senzornim invaliditetom, koja dolazi iz male sredine – osećaj usamljenosti o kom je govorila bio mi je više nego poznat i taj mrak koji polako počne da preovladava, zaista može biti ozbiljna pretnja, ali i jasno upozorenje da moramo da uradimo nešto za sve ove ljude koji su sami i za koje okolina i društvo nisu imali sluha, vremena i razumevanja.

Nijedan osnov za takvo ponašanje nije opravdan, svesna sam da se živi brzo i da smo previše u svojim brigama i htenjima, ali okrenuti leđa drugim ljudskim bićima pod premisom da oni nešto ne mogu i da im je „tako kako im je“, da to nije naša briga ili da će neko drugi to da reši – tešimo se i oslobađamo odgovornosti. Uvek je predlog uključivanje u zajednicu, informisanje, edukacija, volontiranje – na taj način se senzibilišemo i nastojimo da činimo male korake ka ljudima koji su onemogućavani i osnažujemo ih. Na ovaj način i naše društvo popravljamo i stvaramo sigurno mesto, a nadam se i svet gde su ljudi podržavajući i gde se poštuje autentičnost svakog pojedinca.

Foto: Marko Rupena

U kojoj meri je, prema tvom iskustvu, pravo na rad osoba sa invaliditetom u Srbiji ugroženo i kako to promeniti?

Pravona rad jeste zakonski definisano, ali se suočavamo, kao i uvek, sa problemom ljudskog faktora, gde su poslodavci ti koji nisu spremni na razumna prilagođavanja i ne zapošljavaju osobe sa invaliditetom, plaćaju penale, čak ima i slučajeva indirektne diskriminacije, gde osoba sa invaliditetom, na primer korisnik kolica, bude pozvana na razgovor, a institucija ili preduzeće nisu prilagođeni. Takođe, stupanje u fiktivni radni odnos, gde osoba sa invaliditetom nije više na birou rada, na platnom spisku je i plaćeni su doprinosi, ali zapravo ne obavlja posao koji je predviđen. Sve su ovo situacije koje zahtevaju delovanje inspekcije rada, ali treba raditi i na osvešćivanju ljudi koji su onemogućavani kako bi se uspostavio pravi odnos između poslodavaca i potencijalnih zaposlenih.

Percipirane kao nemoćne, nesposobne da se brane, da kažu „ne” žene i devojčice sa invaliditetom bivaju ugrožene u krugovima porodice, kao i van tih krugova, o čemu se jako malo govori, jer nemaju kome da se obrate.

Milica Veljković

Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama grupa aktivista i aktivistkinja „IM-PACT 21“ je na svojim društvenim mrežama postavila pitanje nasilja nad ženama i devojčicama koje imaju neki oblik invaliditeta. Možeš li nam reći nešto više najpre o toj organizaciji, a zatim i o temi nasilja nad ženama i devojčicama sa invaliditetom?

„IM-PACT 21“ je neformalna inicijativa koja postoji već skoro godinu dana i okuplja mlade aktiviste i aktivistkinje – osobe se invaliditetom i naše saveznike sa željom da osnažimo druge mlade i ukažemo na neke ozbiljne problem sa kojima smo svi suočeni i donesemo promene. Nema potrebe da govorim koliko je važno što se pokrenula tema nasilja nad ženama i što smo sa ovim razgovorima, uspeli i da otvorimo pitanje nasilja nad devojčicama i ženama sa invaliditetom.

Kako sam u prethodnim odgovorima pomenula izolaciju, ona se pominje i u ovim slučajevima kao jedan od faktora koji odgovaraju nasilnicima, jer žene često nemaju mogućnost da napuste to okruženje. Percipirane kao nemoćne, nesposobne da se brane, da kažu „ne” žene i devojčice sa invaliditetom bivaju ugrožene u krugovima porodice, kao i van tih krugova, o čemu se jako malo govori, jer nemaju kome da se obrate. Zamislite samo na koji način gluva žena može i kome da se obrati za pomoć u slučaju da preživljava bilo kakav oblik nasilja. Još jedan sistemski problem i ne prepoznavanje žrtava. Naravno, želim da pomenem i udruženja i centre koji rade sa žrtvama nasilja – „Iz kruga Vojvodine” su osnovali SOS službu za žene sa invaliditetom koje su prolazile ili prolaze kroz iskustvo nasilja u porodici ili partnerskim odnosima, kao i „SOS Ženski centar“.

Centar E8, u okviru koga funkcioniše Zoomer je pokrenuo kampanju za uključivanje Programa Y u školske kurikulume. Program Y za cilj ima promociju rodne ravnopravnosti i zdravog načina života kod mladića i devojaka obrađivanjem nekih od društvenih konstrukcija  maskuliniteta i feminiteta kao strategije za izgradnju važnih životnih veština mladića i devojaka u periodu njihovog prelaska u doba rane zrelosti. Ključne teme su rodna ravnopravnost, nenasilje, seksualno i reproduktivno zdravlje i roditeljstvo. Zašto su ove teme važne i neophodne u obrazovnom sistemu? Koje bi još teme prema tvom mišljenju trebale da se uključe u obrazovni sistem, kada govorimo o položaju osoba sa invaliditetom u Srbiji?

Sve ove teme su više nego neophodne, jer se unazad godinama pokazuje da su to neka polja na kojima pravimo ozbiljne greške i gde nismo dovoljno senzibilisani, a uvođenjem u obrazovni sistem dajemo priliku novim mladim ljudima da te greške ne ponavljaju i da budu osvešćeni i spremniji za društvene tokove koji će im, kao i nama donositi razne izazove. Ovih dana se dosta govori i o ljudskim pravima, te smatram da je i ova tema veoma poželjna u ranom dobu, poznavanje ljudskih prava, prava mladih, prava osoba sa invaliditetom, sve je to važno za postizanje stvarne ravnopravnosti. Ono što je za mene jedna od gorućih tema jeste i mentalno zdravlje i ovo se tiče svih mladih, bilo da su pripadnici zajednice osoba sa invaliditetom ili tipične populacije, jer se kao i za sve prethodno opet pokazalo da smo i na ovom polju nedovoljno uspešni i da je potrebno da se posvetimo mnogo više.

Foto: Marko Rupena

Intervju je nastao u okviru regionalne Inicijative mladića za borbu protiv rodno zasnovanog nasilja (YMI), u projektu „Budućnost za mlade: Mladi kao lideri za obrazovanje o životnim veštinama na Balkanu“ koji finansira Austrian Development Coorporation, a koji implementira Care International Balkans u saradnji sa Centrom E8.

Komentari

Leave a reply

Molimo Vas, unesite komentar
Please enter your name here

Preporučujemo

Instagram

Jachim zoomira nedelju

Preporučujemo

Najnovije

GLEDAJ

Još